S vremenom, prošlo je ljeto i došla zima. Dječak i djevojčica su se zbližavali sve više. Školjka je bila simbol njihovog prijateljstva. Čuvali su je za sebe, ali nesebično misleći jedno na drugo. Dijelili su jedan život. Ali bili su samo djeca. Svaki dan, bezbrižno su se igrali od zore do sumraka. I niti jedan nije prošao u tuzi.
...
Prošla je i zima. Sunce je opet opržilo. Ljeto. Dječaku je bilo sedmo. Djevojčici također. Kao i svako jutro on je pojurio prema njenom prozoru da bi ju probudio kamenčićem kojeg je bacio kroz njega. No ovo jutro bilo je drukčije. Ovo jutro nosio ga je poseban zanos. Kada je izašla na prozor kako bi mu se nasmješila, djevojčica je to vidjela iz njegovih očiju. Bila je zatiželjna. Nabacila je još veći osmijeh na usta i požurila van.
...
'More.', rekao je. Otac ga vodi na more. Neizmjerna sreća ispunila mu je srce. Iščekivanje. Isprva, djevojčica se osjećala isto. No tada je shvatila. To će joj biti prvi dani života koje će provesti bez njega. Koliko dugo ga neće biti? Rekao joj je da pričeka da mjesec iscrta četvrti dio svoje bijele površine. Jutro nakon toga će se vratiti. 'Što ako se ne vrati?', pomisli ona tužno. Otac je došao po njega, sunce je već bilo izašlo. Ona mu pokaže školjku i on izvadi svoju. Sklopili su je kao znak jedinstva. Još su se jednom pogledali i on je otišao.
...
Svake noći djevojčica je gledala mjesec i očima ga požurivala. Nakon njih osam, mjesec je konačno popunio sjenom svoju četvrtinu. U zoru, djevojčica je već poluotvorenih očiju čekala dječakovu barku. I stigla je, i stigao je on s njom. Zagrlila ga je. Prošle je dane provela u tišini. Sada, bila je toliko sretna. Kao i on. A on joj je htio prepričati stotinu priča. O ribama veličine kuće, o čudnovatim poluljudskim bićima s nadnaravno lijepim glasom. A djevojčica je zadivljeno slušala.
...
Ubrzo, mjesec se opet popunio bisernim sjajem. Kad je djevojčica čula da dječak ponovo odlazi, nije bila toliko tužna. Znala je da će se vratiti. No sada, rekao joj je da čeka dok mjesec popuni pola kruga sjenom. I doista, vratio se jutrom poslije. Čekala ga je. Ovaj puta priče su bile još impresivnije. Priče o grebenima poput planina što niču niotkud i o zlatno-crnim pticama lijepim poput sunca s njega. Slušala je i učila. No, za četrnaest dana nastupio je još jednom puni mjesec.
...
Dječak ovaj put nije znao kad će se vratiti. 'Idemo u potragu za južnim jatima.' rekao je. Strah je nastupio kao i prvi puta. Dan prije proveli su u tišini. Tada je otišao. Djevojčica ga je čekala. Prolazili su dani, tjedni, prošao je i mjesec. Ljeto je otišlo. Ona je još čekala sa školjkom čvrsto stisnutoj u šaci. U jutro prvog dana jeseni oglasila su se zvona. Najdublja. Najteža. Pogotovo za malu djevojčicu. Zadnjim zvonom suza joj krene niz obraz, a u srcu nastane pukotina.
...
Bila su to crna zvona.
Ovo putovanje uz muziku podsjeća me na trenutak doživljen, proživljen...i uopće nije važno kako si se našao OVDJE...kISS:)))